heartbeats, our silent shouts

Dobrodošli na moj blog

20.02.2010.

razumjeti.

Zivot se cini sve manjim i manjim, kao da koliko god da ga ima, naprosto nije dovoljno. Uvijek sam mislila da ne zelim zivjeti dugo, ne previse za previse nesigurnih, nesnosnih momenata, osim da i sama budem samo momenat u vjecnosti, i cini mi se da bez obzira koliko dugo taj momenat trajao, on ipak na kraju svih krajeva ostaje samo momenat. I sada je kao da nikada nece biti dovoljno, kao strah, kao ceznja, kao strepnja, kao predosjecaj samoce, kao so. Ili kao vjetar. Ili kao lav. Kao. Gledam unaprijed, i ne vidim dalje i ako vidim buducnost, i ne, nije nista neobicno, znam. Ali me plasi ovaj put. Zelim vidjeti toliko toga, na toliko mjesta istovremeno biti, toliko jutara jos docekati, negdje u divljini, u daljini. Ne, ni sama ne razumijem. Nikada mi nije bilo ovako, bas na ovaj nacin, ovako ravnodusno da i sama ravnodusnost boli dok urezuje svoj trag u podsvjest, u ono nesto sto se zove dusa. Dignem pogled ka daljini, preko nebeskog svoda, gledam onu istu planinu koju toliko volim, onog diva sto ispod moga prozora spava, ono malo snjega u njegovim brazdama, onu maglu sto samo nagadjanju mjesta ostavlja, i ne znam gdje sam. Ne znam gdje zelim biti. Jedino sto znam je, cini mi se, da bez obzira gdje jesam ili gdje cu biti, da nikada necu biti tamo gdje zelim biti. Zivot je.. iluzija. I blagoslov i prokletstvo u isto vrijeme. Imas sve, a nista ustvari nemas.

11.02.2010.

I did it my way

Vremenom naucis ne dijeliti nista. Tajne ostavljas za sebe, probleme ignorises. Ono malo dobrih stvari i ne shvatas za ozbiljno, jer znas da u sustini nista ne vrijede. Pomiris se sa vlastitom neshvacenoscu, i ne dopustas ikakva ocekivanja. Vremenom naucis biti skrt u svemu. Vremenom naucis i ostavljati sve za sutra, cuvati bedeme svoje iznutra, a ne iz vana, i kaniti se ljudi. Vremenom i sebe u ogledalu pocnes ignorisati, pa se povremeno probudis i shvatis da nista ne dobivas, ali i nista ne gubis. Ravnodusnost je grozna u teoriji, ali divna u praksi. Vremenom naucis ne dijeliti nista. Svoje si odlezao, svoje i odsjedio i odpuzao. Konacno hodas, ali ne dajes nista. Nista ni ne uzimas. Ne dobivas, ali ni ne gubis. Cini ti se, da svako mora platiti svoju cijenu za plan o sreci unaprijed, bezpovratno, bez obzira na sve. Vremenom naucis ne dijeliti nista.w

11.11.2009.

Ja od kad znam da mislim, znam da zelim biti kriminalac.

Zelim biti kriminalac. Jest. Pogotovo kad u ovim svim filmovima vidim kako je to cool. Pa covjece, on pobi ziva brata i opljacka sve od trafike do aerodroma, i sta se na kraju zbilo? Policajci poginuse svi, on ziv, zdrav, veseo ispija koktelcic s jaranima negdje na Mayami-bicu [sic!].
Eto. I gdje onda da pozelim biti ista drugo do kriminalac? Lopov? Mafijas? Serijski il placeni ubica? Il cisto ludak. Moze i to brate mili, daj sta god vec das!

A iduce sedmice vam pisem kako je to stvarno biti kriminalac. Samo cekajte, da se dosjetim neceg dobrog.

Hasta la vista, baby!

06.11.2009.

Boze, Boze

..eh ovako. Kako? Iz pocetka.

Zasto? Nagnem glavu unatrag, naslonim na zid, spustim kapke preko ociju, poput zastora na prozorima, u duboko, zlatno, ljetno jutro. Osjetim vlastiti puls, slusam udisaje. Savrseni mir tijela, savrsena tisina duse, samo teska stijena na dusi otezava blagostanje. Vrijeme je za stati na posteciju, spustiti ruke niza tijelo svoje, gledati u tacku gdje ce celo pred Gospodarom svojim dotaknuti tlo, i zamoliti Svevisnjeg da ucini ispravnim i uvrsti medju dobra dijela moja. Vrijeme je, a ja i dalje sjedim tu na duseku, naslonjene glave na zid i razmisljam o svojim greskama. Sad cu, evo odmah. I hocu, ako Bog da, cim ocistim misli od ovozemaljskih nevolja, da ne budem opet dolje na sedzdi bas o njima razmisljala. Ne dopusti sejtanu, Allah swt ga prokleo, da unisti trenutke u kojima si najblizi Njemu, o covjece!
Ustanem onda, i prodjem pored kupatila jednom, misleci na obavezu, na zeljeno, ali produzim do kuhinje, misleci kako imam nesto bitnije da obavim. Presjece me k'o kroz dusu pravu ta pomisao, i odgovor na nju odmah stize, u vidu prijetnje, u vidu opomene, u vidu sanse da ispravim ucinjeno, odnosno konacno uradim do tad jos ne ucinjeno. Koracam ka kupatilu, vec zavrcem rukave
                  
                   Gospodaru moj, Ti si Jedan, Ti si jedini koji ima moc, Tebi se jedinom klanjam, i tvrdim da drugog boga osim Tebe nema. U Tebe se uzdam, Tebe za oprost molim, Tvojoj se milosti nadam. Gospodaru moj, Svevisnji, Jedini, oprosti mojoj dusi, ona samo za Tobom zudi, ona se samo u Tebe uzda. Oprosti mi moje grijehe i odmakni me od njih, koliko su odmaknuti istok i zapad, sacuvaj me od zlog sejtana, i iskusenja koja necu moci izdrzati. Ja srcem vjerujem i jezikom ocitujem da nema drugog boga sem Allaha subhanehu ve teala, i da je Muhammed s.a.v.s. Njegov rob i poslanik. Ja sam tvoj rob Gospodaru moj, Ti mi dopusti da to vjecno ostanem i da sa pravog puta ne skrenem.

Ne okrecem glavu na drugu stranu ni u snu, od straha da On ne okrene glavu od mene.

01.11.2009.

Jel Miljacka rijeka presusila...

Sad razumijem sve one pjesme, sve one rijeci, sve one poglede i one ljude sto nekoc ne razumijeh. Razumijem sta su radili tu, dok su pjevali o domovini, o povratku, o zelji i ceznji. Nekoc sam ih osudjivala, stavljajuci u pitanje njihove razloge, njihove namjere, ali sada znam.
Ono moje mi nedostaje. Tako jako nedostaje, da je i ovaj veliki grad koji nekoc voljeh, koji je nekoc bio i vise nego dovoljan, postao tijesan ovoj dusi u ovom tijesnom tijelu.
Ostala je slika iz djetinsjtva, tvsa, preko noci osjedio covjek, Tale, i rijeci njegove, duboko urezane pod kozu, da imaju, iako ne uvijek do sada shvacen smisao, da cekaju na svojih pet minuta, da pokazu put kroz dugi, tamni hodnik...

Hocu kuci.

27.10.2009.

We are not them, no we are not like them at all.

Prerasli smo to vrijeme moj Odiseju, ne putujemo vise morima, a kamoli okeanima. Prerasli smo ljubavne pjesme, i price bez kraja. Ti to znas, ti to najbolje znas.
I sta kazes na ovo sada? Ovo novo oko nas, sto se sjaji, sto se gubi dok trepnes okom, sto ni trunke od sebe ne da vremenu sto leti, leti oko nas. A mi se gledamo, i vristimo na sav, onaj najjaci glas, i trcimo, dodirujuci nebo, dok se ono plete kroz nase prste. O, al' smo mali bili.

Ali, prerasli smo i to, i tacke na plafonu, a danas dok trcim kroz neke siroke livade, izmedju bezbroj, i bezbroj plastenika, zapinjem za tikve i kukuruze, opale, uvele, i rasprsujem lisce sa ulica u bijegu, dok sirim ruke poput ptice kad siri krila za prvi let, nakon dugo cekanja, dok moj osmjeh se takmici sa suncevom svjetloscu - ko ce jace, na ovaj prvi pravi, jesenji dan, nakon dugo, dugo cekanja, da zasjaji, ja danas gledam u daljinu, negdje preko pruge, preko visokih elektrovoda s crveno-bijelim, debelim prugama, i sjecam se djetinjstva, svih onih gradova, gradica, sela i naselja, sjecam se cvijeca, dugih autoputeva, i superxafsa, cinilo mi se, jos duzih i vecih, sjecam se napunjenih plasticnih kesa u rukama majke sto dijete na ledjima nosi, na putu kuci. Sjecam se puzeva iz obliznje sume, dugih vecernjih setnji vikendima, sjecam se one raje, iz koje nikome vise ne znam ni ime. A i kako bih, bila sam i mala. Prerasla sam to. Ali se sjecam...

...bicikla, tricikla i hodanja po ivici trotoara, slomljene ruke, velikog polja prekrivenog makovima, i ucenja jezika, montag, dinstag, mitvoh, doners tag, frejtag, zamztag, zontag... na putu iz obdanista, prolazeci pored istog polja, i gledajuci u majku, onako zamisljenu, mladu, samu.

Sjecam, i ne mogu da progutam knedlu sto se u grlu skuplja, pa potrcim jos brze, jos jace kroz atmosferni stit, udahnem duboko, zatvorim oci i poletim.

24.10.2009.

Edit.

Es wird unheimlich on my way home.







18.10.2009.

Ove ulice su nase, bile i ostat ce.

Na putu do posla, sjedeci u tramvaju i gledajuci kroz prozor u nebo koje se tek budilo, prodje mi groz glavu milion tema o kojima bih htjela/mogla pisati na ovom blogu, milion misli koje bih rado podijelila s nekim tada. Znas, cudesno je jutro u ovom gradu. Mirise na svjeze kiflice, kada se vec naviknes na smog dovoljno da ga i ne osjetis. Pogotovo u jesen, ili zimu, kada hladnoca grize usne, nos i obraze, i ti psujes sve sto ti u tom trenutku na um padne, gledajuci u onaj taxi tamo s druge strane, i kontajuci da li ima grijanje u njemu, i ako da - eh kako je onda onom vozacu lijepo. I pogotovo tada kada vidis da tvoj tramvaj, tvoj licni prevoz, dolazi tek za 7 minuta, a ti se smrzavas k'o pi**a, iako na sebi imas maicu, dzemper, pa opet maicu, pa duksericu, pa jaknu, i prsluk (da cuva bubrege), kapuljacu, debele carape, i jos deblje cizmetine. I pogotovo kada onda udjes u tramvaj, misleci i vidis one pijane budale, tvoju generaciju, sto se tek tad iz kafane vracaju kucama, blijedo-zeleni, a ti vec u novi dan, novi pohod kreces. Pa pomislis, kako si i ti tako jos ne tako davno, izgledao kao da te je poplava izbacila, a ni svjestan toga nisi bio. Kako je lijepo biti cist. Cist od svega toga, iako ti ponekad nedostaje ona odglumljena i izforsirana sreca sa fotki na kojima su te linkovali prijatelji s facebook-a. Lijep je zivot kojim sada zivis, taj kompletno popunjeni kalendaric, tvoje izorganizovano vrijeme, i kafa u pauzi, lijepo, divno, krasno. No, lagao bi, da kazes da ne pozelis nekad nazad, nazad tamo gdje pjeva "disko, disko, disko, u tebi se narod stisko", gdje te metlom jutrom izgone, i ti ne uspijes sacuvati ni trunke dostojanstva. Kad bi covjek znao sta zeli... pa ipak ne bi nikad sretan bio.

12.10.2009.

Poput zore, na prstima se sunjas, i dodirujes moje dlanove...

Volim te kao sto volim crno-sivu sijenu nad gradom
dok pada mrak
i u suton, kao sto volim, onaj miris jeseni
i prvi znak, opao list na cesti
Iz dzepa moga djeda, karamelu na susret svaki
vec preko dvadeset godina evo...

Nedostajes mi kao sto mi nedostaje gledanje u talase
ispod neba s tisucu i hiljadu svjetiljki sto sjaje
uz glasan dovik gostiju s hotelske terase
uz neki tango iz te mase
zaboravljeni peskir na kamenjaru
i mjesec, onaj isti
vec preko dvadeset godina evo...

Volim te, gdje god da stanem u ovaj cudni vakat
gdje ni vrijeme nije sto bi moglo biti
niti suton, nit romantika
vec samo komicari, pod ovim dalekim nebom
i kud nas vode, da kazes, eto
sta vec imas reci
vec preko dvadeset godina evo...

A nedostajes mi, kao sto mi nedostaje miris one trave
nakon prve kise, dok lezim, i moj pogled
putuje u neku zemlju daleku, negdje gdje nisi ti
uz sentis, da ti kazem, da izgovorim
al oprostim, pa se okrenem, i pobjegnem
opet i nanovo, da samo ne znas,
da samo ne vidis
vec preko dvadeset godina evo...

10.10.2009.

Another day, just belive. Another day, just breathe.

Divno je poceo ovaj dan. Poceo je jos proteklu noc, razgovarajuci do 5 ujutro sa novom sustanarkom o tikovima, fobijama, i ludostima koje u sebi nosim, dok sam usput sortirala fajlove i foldere na desktopu u grupe po bojama, duzini imena, i tipu. Sve skupa.
Poceo je tako sto sam prespavala, probudila se, napravila kafu, i opet lezeci u svom krevetu pod dekama, s laptopom na nogama, gledala kroz prozor u sivo-smedju zgradu prekoputa, brojeci prozore na istoj (petnaest vidljivih sa moje pozicije, od kojih je samo jedan otvoren) i nagadjajuci kako li izgleda nebo iznad ovog grada, na ovaj danasnji dan. Ispod prozora su prolazili autobusi, auta, lajali psi, dovikivali se ljudi, i zivio je grad u jedno subotnje jutro. U jedno tmurno subotnje jutro. Bas je nesto tunjavo. Lijepo tunjavo. Vani je sasvim drugi svijet, a kod mene:

http://www.youtube.com/watch?v=YkgfmWfJ11s&feature=PlayList&p=A362E761A57EC88C&index=1


Kafa se polahko hladi na parketu, i svijetlost u sobi nestaje. Danas je divan dan, pravi onaj za novi pocetak odmora, za time-out, za zivjeti samo za sebe, i samo sa sobom, pa makar samo na 15 preostalih minuta, prije nego ponovno budem morala u haos, u stvarni svijet.

Refleksija, da ne zaboravim. Budite mi pozdravljeni, mili moji.


Stariji postovi